Mješovite skupine u dječjem vrtiću

Uvriježeno je mišljenje da se djeca iste kronološke dobi organiziraju u jednu odgojnu skupinu, no danas se sve više naglašavaju značaj i benefiti grupiranja djece različite kronološke dobi.

Tendencija stvaranja mješovitih grupa nije novonastali trend, već se petnaestak godina provodi se u cijeloj Republici Hrvatskoj, a i puno dulje izvan naših granica.

Maria Montessori, poznata pedagoginja, već je u 19. stoljeću uvodila taj oblik organizacije u vrtiće. Dobno mješovite skupine definiramo kao skupine u kojima je dobna razlika među djecom veća od jedne godine te one u kojima borave djeca različite kronološke dobi. Pri formiranju mješovitih skupina, polazi se od stajališta da se djeca razlikuju (i unutar kronološke dobi) po sposobnostima, znanju, iskustvu i interesima, a naročito je to izraženo u mješovitim skupinama.

Jedna od glavnih odrednica vrtićkog kurikuluma jest individualan pristup svakom djetetu – prepoznati njegove jake strane, kompetencije i interese, ali i slabosti te prema tome osmisliti način rada i aktivnosti u koje će se dijete uključivati. Upravo u mješovitim skupinama program se prilagođava svakom djetetu, klima u skupini je pozitivna, a djeca su motivirana, željna preuzimanja intelektualnog rizika i neopterećena uspoređivanjem, svjesna dobne i međusobne različitosti. Međusobno si bogate igru, a kvaliteta nestrukturirane slobodne igre pokazatelj je budućih intelektualnih, socijalnih i emocionalnih vještina.

Istraživanja pokazuju da u mješovitim skupinama djeca uče jedni druge i jedni od drugih, brinu međusobno jedni za druge, jačaju samopoimanje da svatko od njih može doprinijeti skupini na neki način. Studije ističu i ostale pozitivne efekte mješovitih skupina. Navode da su takva djeca uspješnija u akademskim vještinama, imaju bolje razvijene socijalne vještine, bolji odnos prema vrtiću, a kasnije školi. U takvoj je skupini uloga svakog djeteta jednako vrijedna, njihov se razvoj prati individualno, a ne uspoređujući s vršnjacima.

Dobno mješovite skupine nude puno veći opseg razvoja vještina, kompetencija i sposobnosti, kako mlađe tako i starije djece. Učenje, rješavanje problema te cjelokupni kognitivni razvoj sagledava se iz perspektive koja ponovno ima dobrobiti i za mlađu i za stariju djecu unutar skupine. Velike se promjene događaju na polju emocionalnog razvoja te razvoja socijalnih kompetencija. Mješovite skupine imaju u cilju razviti emocionalne i društvene vještine naročito kada se pojavljuje sve više problema u ponašanju i socijalnim vještinama djece i regulaciji ponašanja. Velike razvojne pogodnosti pruža i igra koja je nešto drugačija u dobno heterogenim, nego u homogenim skupinama djece.
U odnosu na grupiranje djece u istoj dobnoj skupini, veći raspon kronološke dobi djece može značiti obogaćeniju zajednicu u vrtiću. Interakcija s djecom mješovite dobi ne isključuje interakcije djece iste kronološke dobi. Odnosno, u dobno mješovitim skupinama djeca mogu odabrati i djecu svoje kronološke dobi, ovisno o djetetovim preferencijama, razvojnom statusu te aktivnosti u koju se uključuju. Također, u skupinama mješovite dobi djeci se pruža veći broj prilika za pružanje i primanje pomoći. Na taj način dolaze u prilike uvježbavati različita socijalna ponašanja i vještine, koja sve većim prakticiranjem dovode do razvoja socijalnih kompetencija. Nadalje, dijete u socijalnoj interakciji postupno uči regulirati svoje emocije, primjerice prevladati strah, ljutnju, tjeskobu ili uživati kako bi postiglo uspješno funkcioniranje u zajednici s drugima. Tako i u mješovitim vrtićkim skupinama dolaskom djeteta u okruženje s drugom djecom različite i iste dobi, ono uči kako se nositi s različitim emocijama, poput straha, tuge ili ljutnje, što ima utjecaja na njegov emocionalni razvoj.

Vrlo važan aspekt djetinjstva je i igra. Rezultati istraživanja su pokazali kako se djeca u heterogenim skupinama često odlučuju igrati s mlađom djecom. Razlozi za to vjerojatno su ti što u takvim situacijama starija djeca mogu biti u ulozi onoga koje je socijalno i društveno sposobniji te im to omogućuje vježbanje i eksperimentiranje sa socijalnim vještinama. Osim toga, smatra se da to češće čine jer se osjećaju kompetentnijima za pokretanje i planiranje aktivnosti, kao i za pružanje smjernica ili stvaranje pravila neke igre. Takvim ponašanjem stariji pokazuju mnogo veću osjetljivost prema potrebama drugih, naročito mlađih pripadnika skupine. Interaktivna igra djece predstavlja zreliji način igranja nego paralelna igra, stoga smatraju kako mješovite skupine omogućuju zreliju igru i optimalniji socijalni i kognitivni razvoj te sve ostale dobrobiti koje igra ima na dijete.

Premda mješovite skupine pružaju više prednosti, postoji problem nedostatka razumijevanja takvog programa, nedostatak znanja o tome među roditeljima i odgojiteljima te strah odgojitelja za dodatnom količinom vremena kojeg bi morali uložiti u razradu takvog programa i usavršavanje istog. Ono o čemu se rijetko priča jest da odgojitelji i roditelji, kao i djeca imaju koristi od dobno mješovite skupine jer promatraju kako djeca međusobno surađuju i rade jedni s drugima. U mješovitim skupinama onemogućeno je korištenje generalizacija, primjerice svih četverogodišnjaka, a odgojitelji će vjerojatnije gledati, planirati i učiti od svakog djeteta kao pojedinca. Komunikacijom odgojitelja o takvom programu, roditelji će također naučiti više o svojoj djeci i o vrijednosti ranog obrazovnog iskustva koji potiče individualnost i pristup svakom djetetu kao pojedincu. Mješovite dobne skupine, unatoč tome što zahtijevaju trud, ponajviše odgojitelja, a onda i roditelja te njihovu međusobnu interakciju, mogu pružiti mnogo svim uključenima, a ponajviše djeci čija nam je dobrobit uvijek prvi cilj u radu.

Literatura:

• Aina, O. (2001). Maximizing learning in early childhood multiage classrooms: Child, teacher, and parent perceptions. Early Childhood Education Journal, 28(4), 219–224.
• Borovac, T. (2014). Socijalna interakcija djece u dobno mješovitim skupinama ustanova ranoga i predškolskoga odgoja. Disertacija. Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za pedagogiju.
• Glavina, E., i Višnjić–Jevtić, A. (2014). Differences in Children’s Play in Homogeneous and Heterogeneous Classes in a Kindergarten. Croatian Journal of Education, 16(1), 69-79.
• Katz, L.G., Evangelou, D., i Hartman, J.A. (1990). The Case for Mixed-Age Grouping in Early Education. Washington, DC: National Association for the Education of Young Children.
• Rubin, K.H., Maioni, T.L., i Hornung, M. (1976). Free Play Behaviors in Middle- and Lower-Class Preschoolers: Parten and Piaget Revisited. Child Development, 47(2), 414-419.